Jedna od legendi o nastanku naziva Gospić je priča o dvije kneginje od kojih je jedna po imenu Gospava, osnovala ovdje grad, dok druga govori da je naziv dobio po „hospitiumu“, svratištu u Kaniži kojeg su osnovali karlobaški kapucini 1721. godine.
Zapisi putopisaca spominju priču o crkvi u blizini stare kule u kojoj je, ili nedaleko nje postojao kip Majke Božje s Isusom u naručju, po čemu je Gospić dobio ime.
Ime Gospić je prvi put zapisano u povijesnim izvorima 1604. godine. U to je vrijeme to bilo malo naselje koje se 1574. godine spominje kao selo „Gospojina“.
Stara legenda kaže da su u davna vremena dvije kneginje putovale ovim krajem. Jedna od njih, Gospava je bila teško bolesna, no napivši se vode iz rijeke koja je tu tekla, izliječi se, te joj dade ime Lika. Tu sagradi svoju kulu koja po njoj dobi ime Gospić. Postoji legenda po kojoj je uz kulu nekada u davnini stajala mala crkva s kipom Gospe s Isusom u naručju i da je Gospić dobio po tome ime.
Značajniji razvoj Gospića započinje u drugoj polovici 18. stoljeća kada se Gospić gradi kao vojno-upravno središte Ličke pukovnije, ali osim vojnog, Gospić dobiva i gospodarski značaj kao povlašteno središte obrtničke i trgovačke djelatnosti.
Proces dinamike razvoja grada u 19. i 20. stoljeću biva često ograničen posljedicama svjetskih povijesnih zbivanja koja usporavaju razvoj Gospića kao značajnijeg gradskog središta.
Naseljnost na području grada datira od prapovijesnog razdoblja, od neolitika, te osobito za vrijeme željeznog i za vremena Japoda.
Prvi pisani spomen grada evidentiran je u ispravi od 1263. kao područje Kasezi uz rijeku Kaseg, današnju Novčicu. Gospić se kao selo „Gospojina“ spominje 1574., a kao naselje u današnjem obliku 1604. Temelj današnjeg grada predstavljaju dvije turske kule i stari most oko kojih se u vrijeme Vojne krajine razvila jezgra grada kao administrativnog, vojnog i kulturnog središta.
Od 11. stoljeća jačaju plemenitaške obitelji, koje uz gospodarski razvitak, grade svoje dobro utvrđene gradove – burgove, te u njima razvijaju kulturne i duhovne tekovine ondašnjeg doba. Obitelji su to Tolimirovića, Mogorovića, Tugomirića, Disislavića i drugih.
Začetke naselja današnjeg grada otkrivamo u ispravi iz 1263. godine, u kojoj kralj ugovara zamjenu posjeda s ličkim županom Petrom Tolimirovićem, u kojoj se između ostalih, spominje i naselje Kaseg, a kasnije Kasezi, na lijevoj obali rijeke Like, pored potoka Novčice. Poznato je da je kralj Bela IV., s ličkim županom Petrom Tolimirovićem ugovorio zamjenu toga grada. Kralj je za Počitelj dao ličkom županu sela Kaseg (današnji grad Gospić), Sičevo, Grebenar i Brotnjan. Iz nešto kasnijih isprava doznajemo da su u Kasegu živjeli lički rodovi Mogorovići, Korini, Vidasi, Prohočići, Ljutčid i Lukšići.
U vrijeme turskih prodora Kasezi se raseljavaju, te nanovo naseljavaju, sudeći po riječima putopisca koncem 18. stoljeća koji spominjući Gospić, govore o gradu koji “bijaše prije kukavni turski grad”, u kojem “Grci” imaju malu crkvu s kipom Gospe, a po čemu je Gospić dobio ime.
U prvom popisu na području današnjeg grada ili sasvim blizu njega, nalazi se selo Gospojina u nahiji (kotaru) Novi, a 1604. godine kao naselje Gospić.
Temelj današnjeg grada, udaraju dvije turske kule – kula age Senkovića na prijelazu preko rijeke Novčice (danas najstarija kuća u gradu), te kula age Alića, na kojoj se i danas vide ostatci kružnog tlocrta na lokaciji Kulina (poznat kao Rajčić-grad).
Nakon izgona Turaka iz Like, od konca 17., tijekom 18., a posebice u 19. stoljeću, Gospić dobiva prepoznatljive urbanističke odrednice kao upravno, administrativno, političko, vojno i kulturno središte ličkog prostora.
To je vrijeme izgradnje današnje katedralne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije (1781. – 1783.), gradske kapelice Sv. Ivana Nepomuka, premda je ona već postojala prije 1756. godine (spominje se u gospićkoj Matici umrlih 1759. godine), a na toj lokaciji pored kapelice bilo je i groblje.
Širenjem gradske jezgre i populacije, osjeća se potreba za novim prostorom gradskog groblja, te se ono premješta na današnju lokaciju i gradi kapelica posvećena Sv. Mariji Magdaleni (1856). g.), ujedno zaštitnici Grada.
Od 1729. g. Gospić je sjedište Ličke i Otočke pukovnije, ali i stožerno mjesto, pa je intenzivirana izgradnja za vojne, časničke potrebe – zgrada generala brigadira (1767.), general pukovnika (1798. g.), zgrada za liječnike.
1729. se osniva i prva pučka škola, 1766. njemačka škola, 1799. “normalka”, 1823. matematička škola za obrazovanje dočasnika, Djevojačka škola, pa zatim Viša domaćinska škola.
U 19. stoljeću grade se i novi gradski mostovi – preko Novčice 1804. g. i preko Bogdanice 1845. g.
Gradsku jezgru krasi i brončani kip Vodarice Marte, nepoznatog autora, postavljen u čast dovršenja gradskog vodovoda Brušane – Gospić 31. prosinca 1893. g. (pušten u rad 1. siječnja 1894. g.).
Željeznička pruga prolazi 1920., a prvi vlak 1921. godine.
Razdoblje austro-ugarske vlasti, odnosno Vojne krajine, ostavilo je povijesnu jezgru grada, koja je tijekom francuskih prodora i iste, kratkotrajne vladavine (brončani reljef Roberta Frangeša-Mihanovića u spomen na Bilajsku bitku 1809., na pročelju Katedrale), zatim ratna razaranja tijekom I. i II. svjetskog rata, te Domovinskog rata, ali i urbanističkih rješenja u ime razvitka 70-ih godina 20. stoljeća, doživljavaju brojne devastacije i preinake.
Od kraja 19. stoljeća, pa do 1940. godine, Gospić živi intenzivnim životom manje metropole.
Kulturne ustanove su vrlo aktivne, osnutak Matice hrvatske, Hrvatskog sokolskog društva, razvijaju se brojne sportske udruge, građani se angažiraju u osnivanju i radu različitih udruga i društava (Gospićko pjevačko društvo “Hrvat”, Dobrovoljno vatrogasno društvo i dr.).
1900. godine u gospićkoj park šumi Jasikovac bilo je tenisko igralište, prvo u ovom dijelu Europe.
No, u političkom svijetu, Gospić proživljava svoju kalvariju. Težak život i gušenje nacionalne pripadnosti u Kraljevini Jugoslaviji pod žandarmerijskim terorom velikosrpskih hegemonista, rezultira Velebitskim, odnosno Brušanskim ustankom 1932. godine.
Nakon 1945. i prestanka ratne opasnosti, Gospić nanovo proživljava nacionalne strahove – pod krinkom državnosti Jugoslavije, brojni nedužni građani odvođeni su na stratište, te im se ni danas ne zna posljednje počivalište. Jedno od takvih mjesta je pored današnjeg gradskog groblja Sv. Marije Magdalene, kojem uskoro predstoji civilizirano obilježavanje dostojno žrtve.
Težnju hrvatskog čovjeka za svojom državnošću i stvaranje moderne države Hrvatske, Gospić je dočekao 1990. godine, no već se iduće godine našao u ratnom vihoru kojem se herojski usprotivljuje i nakon niza vojno-redarstvenih akcija kojima brani svoj teritorij i završetka Domovinskog rata, 1995. godine pristupa obnovi razrušenog grada, izgrađujući danas moderno županijsko središte.
